| Chapter 4 |
1
| Tad prozbori Elifaz Temanac i reče: |
2
| "Možeš li podnijeti da ti progovorim? Ali tko se može uzdržat' od riječi! |
3
| Eto, mnoge ljude ti si poučio, okrijepio si iznemogle mišice; |
4
| riječju svojom klonule si pridizao, ojačavao si koljena klecava. |
5
| A kad tebe stiže, klonuo si duhom, na tebe kad pade, čitav si se smeo! |
6
| Zar pobožnost tvoja nadu ti ne daje, neporočnost tvoja životu ufanje? |
7
| TÓa sjeti se: nevin - propade li kada? Kada su zatrti bili pravednici? |
8
| Iz iskustva zborim: nesrećom tko ore i nevolju sije, nju će i požeti. |
9
| Od daha Božjega oni pogibaju, na gnjevni mu disaj nestaju sa zemlje. |
10
| Rika lavlja, urlik leopardov krše se k'o zubi u lavića. |
11
| Lav ugiba jer mu nesta plijena, rasuli se mladi lavičini. |
12
| Tajna riječ se meni objavila, šapat njen je uho moje čulo. |
13
| Noću, kada snovi duh obuzmu i san dubok kad na ljude pada, |
14
| strah i trepet mene su svladali, kosti moje žestoko se stresle. |
15
| Dah mi neki preko lica prođe, digoše se dlake na mom tijelu. |
16
| Stajao je netko - lica mu ne poznah - ali likom bješe pred očima mojim. Posvuda tišina; uto začuh šapat: |
17
| 'Zar je smrtnik koji pred Bogom pravedan? Zar je čovjek čist pred svojim Stvoriteljem? |
18
| Ni slugama svojim više ne vjeruje, i anđele svoje za grijeh okrivljuje - |
19
| kako ne bi onda goste stanova glinenih kojima je temelj u prahu zemaljskom. Gle, kao moljce njih sveudilj satiru: |
20
| od jutra do mraka u prah pretvore, nestaju zasvagda - nitko i ne vidi. |
21
| Iščupan je kolčić njihova šatora, pogibaju skoro, mudrost ne spoznavši.' |